Finalsi iz perspektive jedne sudionice

Vi ste ovdje

Na našu mail adresu stigao je osvrt na UniSport Finalse iz perspektive jedne igračice futsal ekipe Sveučilišta u Zagrebu kojega prenosimo u cijelosti.

 

 

Dečki moji...

Bus zvan Tišina. Svi spavaju. Tri dana Poreča došla su na naplatu. Toma pored mene kaže kako bi što više ovakvih događaja vjerojatno podigli natalitet u zemlji. Ne znam, nadam se samo da se ni jedna od mojih „futsal žena“ ne vraća s dodatnom opremom. Jer ipak mi treba svaka od njih. Državno smo osvojili i treći put za redom a sad je vrijeme priprema za europsku „Univerzijadu“ u Zagrebu i Rijeci. Sa njima san osvajanja tog velikog natjecanja izgleda poprilično realno. Futsal žene su zakon. Moje futsal žene...  

Nekad ne postoji dovoljno dobar način da prikažeš stanje svoje duše kao što ja ne uspijevam sada. Vjerojatno jer neprospavana noć uzima svoj danak i gotovo da osjećam kako mi mozak otupljuje ali svejedno se svako malo okrenem oko sebe da vidim njih; da li spavaju, šta rade, jesu li s osmijehom ili pak tužne..? Ja bez njih ne mogu igrati. Kad smo zajedno više nije bitno „ja“, bitno je „mi“. Sve se vraćamo iza linije lopte i nema švercanja. I onda kad pobijedimo to je zbog onog zajedno, a kad izgubimo nije toliko gorko. Jer svaka od nas proguta dio tog otrova koji za sobom ostavlja pad, zalijemo pošteno s dva- tri bambusa i još hrabrije u presing sljedeći put. Naš najbolji strijelac i najbolji igrač ne bi nikad bili TO da uza sebe nemaju ostalih 11 najboljih.. pa možda i boljih..

Ljudi se bude i izgledaju ko' zombiji, stigli smo u Zagreb. Jedino moje futsal žene izgledaju kao krasotice. Nema Vam dečki moji nikaj bolje nego kad imaš takve poput njih.

Finalsi iz perspektive jedne sudionice