UniSport je revolucija hrvatskog sporta!

Vi ste ovdje

INTERVJU: TONI GAMULIN, POTPREDSJEDNIK HRVATSKOG AKADEMSKOG SPORTSKOG SAVEZA 

 

Toni Gamulin potpredsjednik je Hrvatskoga akademskoga sportskog saveza, predsjednik Splitskoga sveučilišnoga sportskog saveza te predsjednik Odbora za društvene aktivnosti Europskih sveučilišnih igara Zagreb – Rijeka 2016. Jedan je od idejnih tvoraca UniSporta, a iza njega su brojni projekti koji su napravili svojevrsnu revoluciju na području hrvatskoga akademskog sporta, od kojih je nesumnjivo najpoznatija Međunarodna veslačka regata Sv. Duje.  U intervjuu za UniSport časopis Gamulin je govorio o nastanku UniSport sustava sporta, njegovu trenutačnom funkcioniranju, kao i perspektivama budućega razvoja

 

Kako je došlo do ideje da se cijeli prethodno postojeći sustav akademskog sporta u Hrvatskoj potpuno promijeni i pretvori u UniSport? Je li  inspiracija za tu promjenu došla iz inozemstva kroz uspoređivanje sa sustavima poput britanskog BUCS-a ili američkog NCAA?

Naravno da postoje takvi različiti sustavi u svijetu koji su se pokazali kao inspiracija zbog uspjeha u razvoju kompletnoga sportskog sustava u cijeloj državi. Taj je sustav postojao u nas, ali je bio potpuno neprepoznatljiv – prije svega iz marketinških razloga. Ako postoji 15 sportskih manifestacija koje se prije nisu događale pod istim nazivnikom, naravno da je promjenom toga i svojevrsnom unifikacijom brenda učinjena promjena te je ojačan „proizvod“. Na primjer, bilo je vrlo teško „prodati“ studentima i čitavoj hrvatskoj javnosti složenicu „Završnica sveučilišnog športskog prvenstva u tenisu“, dok je „UniSport tenis“ nešto što vrlo brzo i efektno „ulazi“ u uho. Svemu je prethodilo istraživanje kojim smo utvrdili trebamo li ići u smjeru neke „amerikanizacije“, odnosno skraćenice, ili u smjeru korištenja složenice. Na kraju smo se opredijelili za naziv UniSport kao složenicu koja objedinjuje riječi university i sport, a konačni pokazatelj da moramo ići u tom smjeru bio je trenutak kada su sva hrvatska sveučilišta kao svoje web-domene počeli koristiti pojam „uni“ – unizg, unist, uniri, itd.

 

Može li pojam UniSport postati sinonim za cjelokupni akademski sport? Koliko je u tom procesu važna uloga lokalnih sastavnica Hrvatskoga akademskoga sportskog saveza od samih početaka?

Prije svega je važno istaknuti kako su UniSport kao pilot-projekt dvije godine koristili na Sveučilištu u Rijeci, što se pokazalo vrlo dobrim. UniSport je u Rijeci među studentima vrlo brzo postigao prepoznatljivost, a to se dogodilo i na razini Hrvatske u samo jednoj godini. Sada imamo situaciju u kojoj je Splitski sveučilišni sportski savez, kao pravna osoba, izgubio prepoznatljivost jer nije brend i proizvod te kao takav i ne treba imati prepoznatljivost.  To se događa i s drugim savezima, što je upravo ono što smo željeli postići, jer savezi su nositelji nečega – u ovom slučaju nositelji sveučilišnog sporta. Polako dolazimo do toga da UniSport, kao glavni proizvod HASS-a, postaje sinonim za sveučilišni sport – na jednak način kao što je „digitron“postao sinonim za kalkulator.

 

Kakva je ideja razvoja UniSporta u budućnosti i njegove uloge u sustavu hrvatskog sporta?

Vrijeme i stanje na tržištu i međunarodnom sportu učinit će to da se mora povući jasna crta između profesionalizma i amaterizma. Pritom, kada kažem amaterizam, ne mislim na amaterizam u izvedbi nego mislim na amaterizam u pristupu – da netko ne živi od sporta nego za sport. Ideja je povratak svemu što se oslanja na Olimpijsku povelju. Sport je radost koja se u međuvremenu izgubila jer je nešto drugo uzelo prioritet, a sveučilišni sport to može osvježiti u hrvatskom sportu i dovesti do povratka izvornim vrijednostima sporta.

Važno je istaknuti kako ne treba patiti sportski rezultat. U 95 posto sportova, kroz sportski razvoj od 18. do 23. godine života, student neće ništa izgubiti u sportskom smislu. To potvrđuje podatak da je više od polovice svih olimpijaca na Olimpijskim igrama u Pekingu bilo sveučilištaraca, dok su većina svih osvajača njemačkih medalja bila ili alumniji ili studenti, što nikako nije zanemarivo.

 

Na tragu toga - što sami sportaši imaju od aktivnog sudjelovanja u UniSport natjecanjima? Kako je konkretno zamišljeno omogućavanje studentu da se bavi sportom i istodobno studira, a da ne pate ni njegov sportski ni akademski razvoj?

Nažalost, sada imamo situaciju da ovakav profesionalni sport vrlo često generira socijalne slučajeve, a ono što mi možemo omogućiti jest da osoba sa 23 godine ima diplomu u ruci, a da niti malo nije zaostala u svojemu sportskom razvoju. Zašto? Zato jer imamo Kineziološke fakultete, imamo potencijalne sveučilišne sportske klubove u kojima postoji mogućnost da se studentima osigura smještaj, hrana, studentska stipendija, posebni uvjeti studiranja koji bi bili definirani ugovorom s Rektorskim zborom, pojedinim sveučilištima i Hrvatskim olimpijskim odborom. Kada se gleda profesionalni vijek sportaša sa 23 godine, postojeći mu sportski sustav ne daje ništa što mi ne možemo dati u sklopu sveučilišta i u suradnji sa sportskim kolektivima u sredinama gdje egzistira pojedino sveučilište.

 

Koliko je toga do sada učinjeno na tom području? Razvijaju li se u Hrvatskoj sveučilišni sportski klubovi i mogu li oni realno kvalitetom konkurirati profesionalnom sportu?

Mislim da smo mnogo toga napravili, a to se razvija sporo, odnosno onom dinamikom koju nam dopušta okolina. Sve je to zajedno jedan razvojni put i sustav se sporta ne može promijeniti preko noći. On se može promijeniti pozitivnim primjerima kao što su u košarci VERN' i Diplomus, u futsalu Alumnus, odnosno da kroz postojeći nacionalni sustav sveučilišne ekipe vode ravnopravnu borbu s klubovima koji nisu sveučilišni, tj. da u nekim sportovima kao što je futsal – generator kvalitete bude UniSport Futsal Liga – a ne postojeći nacionalni sportski sustav, o čijem se pristupu nema mnogo toga lijepoga reći.

 

Kako u tom kontekstu vidite UniSport Finalse? Mogu li oni uistinu biti najveći događaj iz područja akademskog sporta i nešto što spaja radost bavljenja sportom s kvalitetom koja bi proizlazila iz sveučilišnih sportskih klubova? Koliko su ovogodišnji Finalsi važni s obzirom na Europske sveučilišne igre?

Mislim da Finalsi trebaju realno tražiti masovnost povezanu s razinom kvalitete. Činjenica je da su naši finalisti futsala, košarke, odbojke na pijesku i ženske odbojka sportski razini  prvih nacionalnih liga, što dovoljno govori o razini kvalitete UniSport Finalsa. Finalse čine sportaši, zabava, volonteri i ljudi koji na njima rade, a svi zajedno promiču osnovne vrijednosti sporta i njegov povratak onome zbog čega se sport i razvio. Kada uđemo na teren, to jest simulacija „rata“, gdje se upotrebljavaju izrazi – napad, obrana, kontra. No kada sve to završi, obezan je stisak ruke jer ne treba nam natjecanje nakon kojeg od „neprijatelja“ s terena ne možeš stvoriti prijatelja za život. Ako to ne možeš – onda to nije sport. Inače, mislim da je ova godina Finalsima jako važna zbog Europskih sveučilišnih igara, koje moraju ostaviti trajan trag na sveučilišni sport. Godine 1987. Zaživio je snažan duh, ali nije se razvio sveučilišni sport, što se nama ne smije nikako dogoditi, jer Igre trebaju biti platforma razvoja sveučilišnog sporta u Hrvatskoj. U organizacijskom smislu ovogodišnji Finalsi trebaju poslužiti kako bismo vidjeli što još možemo promijeniti na Igrama, odnosno trebaju motivirati naše natjecatelje i publiku koja će sudjelovati na Igrama.

 

Koliko je u ovoj cijeloj priči za profiliranje akademskog sporta u Hrvatskoj značila i Međunarodna veslačka regata Sv. Duje – jedina veslačka regata koja nakon utrke na Temzi okuplja prve ekipe Oxforda i Cambridgea?

Regata je emotivna i medijska platforma svega onoga što mi radimo. Veslanje je specifičan sport jer su se brojni klubovi tradicijski razvijali uz akademsku zajednicu – poglavito u inozemstvu, što veslanje čini primjerom akademskog sporta u Splitu. Pogotovo uz dvije najpoznatije ekipe na svijetu – Oxford i Cambridge. Regata je poslužila kao platforma za razvoj svega drugog iz područja sveučilišnog sporta u Hrvatskoj sa svim onim porukama koje čine UniSport u Splitu. Ona možda nema vrijednost u sustavu hrvatskog ili europskog veslanja, ali do Igara je sigurno najsnažnije širila poruku svega onoga što je danas poznato pod nazivom UniSport. Drugi segment čini ono zbog čega je Regata i društveno dobro, a to je nevjerojatan promotivni dio. Te dvije momčadi uživo prati oko 100 milijuna ljudi preko različitih kanala, a onda oni tri tjedna nakon svoje regate, u prvoj postavi dođu jedino u Split, iako ih godinama zovu u Seattle gdje imaju snažno sufinanciranje. Do toga je došlo isključivo zbog prijateljstva i razumijevanja, jer oni kao akademski timovi s tradicijom potpuno razumiju našu poruku koju želimo proširiti.

 

Za kraj, postoji li zajednički nazivnik u vašem radu, to jest ono što vas motivira da na području akademskog sporta radite sve što radite?

Pokreću me ideali onoga što živim, a to je izvorni sport. Ono što je najvažnije jest da koliko god otpora bilo, na ovaj ili onaj način, te koliko god to trajalo - ako dovoljno dugo, dovoljan broj ljudi nešto želi – to će biti realizirano. Stvar je jednostavna - UniSport, odnosno sveučilišni sport revolucija je hrvatskog sporta i novi iskorak u ozdravljenju hrvatskog sporta. To ne treba podrazumijevati nestajanje postojećih sustava nego da će se oni u suradnji s akademskom zajednicom reanimirati tako da nastanu novi, zdravi sportski kolektivi.

 

 

UniSport je revolucija hrvatskog sporta!