Dvoje sportaša, jedna ambicija: Veronika Drljačić i Vito Krpan
Jedna živi za ritam koraka i zvuk startnog pištolja. Drugi za trenutak tišine prije prvog udarca. Dva različita sporta, dva različita karaktera, ali ista unutarnja vatra.
Veronika Drljačić i Vito Krpan proglašeni su najboljom sportašicom i sportašem sezone 2024./2025. u izboru Hrvatskog akademskog sportskog saveza. Iza tih priznanja stoje godine rada, odricanja i balansiranja između sporta i fakulteta – dualne karijere koju oboje žive punim intenzitetom, a zahvaljujući njima, HASS dobiva snažna lice nove generacije.
Veronikina brzina pomiče granice
Veronikina priča započela je u Križevcima, gdje je kao djevojčica gledala tradicionalnu uličnu utrku i poželjela biti dio tog svijeta. „Već sljedeći dan došla sam s roditeljima u Atletski klub Križevci kod trenera Drage Palčića, poznatog trenera nekadašnjeg atletičara Branka Zorka, i upisala se na atletiku. Trener je brzo prepoznao moju brzinu i odlučili smo se za sprint, odnosno produženi sprint, što mi je savršeno odgovaralo jer volim brzinu, ali i taktiku koju zahtijeva duži sprint.“
Upravo ta kombinacija eksplozivnosti i promišljanja postala je njezin zaštitni znak jer ovu mladu sportašicu danas pratimo u disciplinama 200m i 400m, disciplinama u kojima je posljednjih šest do sedam godina bez poraza u Hrvatskoj. Dominacija nije došla slučajno. Svaku utrku shvaća ozbiljno, bez obzira na konkurenciju. . „Naravno da mi je drago što već godinama nemam poraz u Hrvatskoj u svojim disciplinama i to mi je potvrda da radim dobro i da sam konstantna. Uvijek mi je cilj dati maksimum bez obzira na konkurenciju i svaku utrku shvaćam ozbiljno jer znam koliko truda stoji iza svakog rezultata. S druge strane, ponekad mi nedostaje jača domaća konkurencija jer te jaka utrka uvijek povuče na još višu razinu. Kad imaš nekoga uz sebe tko te gura do zadnjih metara, lakše je pomaknuti granice.“
Otkrila nam je i kako bi se jednog dana voljela okušati na 400m s preponama ili skoku u dalj.
Godina iz snova
Iza Veronika je jedna izrazito uspješna godina – srebro na Univerzijadi, prvakinja Balkana, novi rekordi, ali i prvo Iza nje je sezona koja će ostati zapamćena. Srebro na Univerzijadi, naslov prvakinje Balkana, novi osobni i nacionalni rekordi, ali i nastup na Svjetskom prvenstvu u Tokiju. “Stajati na startu među najboljim atletičarkama svijeta, predstavljaš Hrvatsku na toj razini, to je nešto što se ne zaboravlja. Tada zapravo osvijestiš koliko vrijede svi treninzi, odricanja i teški dani“, kaže nam Veronika.
No put do Tokija nije bio bez prepreka. Ozljeda koljena i kratak razmak između natjecanja poremetili su planove. Nakon srebra na Univerzijadi, rezultat na Svjetskom prvenstvu bio je slabiji od očekivanja. No Veronika taj trenutak ne vidi kao razočaranje, već kao lekciju: „Taj možda lošiji rezultat me nije poljuljao. Naravno da uvijek želiš više i znaš da možeš bolje, ali takve situacije gledam kao lekciju. Naučila sam koliko su zdravlje, strpljenje i mentalna stabilnost važni. Kad ne ide po planu, jako mi pomaže trener jer me zna smiriti, realno sagledati situaciju i vratiti fokus na dugoročni cilj. U takvim trenucima shvatiš koliko je važno imati povjerenje u osobu s kojom radiš.“
Veronikino srebro na Univerzijadi, prva je medalja u atletici na ovom natjecanju nakon 2007. godine čime je ostvarila velik uspjeh kako za nju tako i za hrvatski studentski sport: „Taj uspjeh mi stvarno puno znači i potvrđuje da se trud i rad na sebi itekako isplate. Osjećala sam pritisak, pogotovo jer znam koliko sam radila na sebi i koliko sam željela to zlato. Svakako, pritisak je bio i iz okoline, gdje su svi očekivali medalju od mene. Ipak, trudila sam se koncentrirati samo na sebe, svoj plan i taktiku, i dati maksimum u svakom trenutku.“
Finale Univerzijade bilo je možda i mentalno najzahtjevniji trenutak njezine karijere. Osam atletičarki, osobni rekordi unutar tri desetinke. Svaki korak, svaka odluka – presudni. „Svih osam sportašica imale smo osobne rekorde u razmaku od samo tri desetinke, pa je svaki korak bio bitan i svaki takt utrke morao biti savršeno tempiran”, započela je.
“Mislim da sam u finišu možda zato prerano krenula s ubrzanjem i to me na kraju koštalo zlata. Iako sam uzela srebro, taj trenutak me stvarno naučio koliko je važno ostati fokusirana do samog kraja jer se utrka dobiva i gubi u detaljima.”
Spremna za nove uspjehe
Nedavno je u dvorani istrčala 400 metara za 52.46 sekundi i srušila rekord star gotovo 50 godina. Poseban osjećaj, priznaje, znati da si pomaknula granicu koja je desetljećima stajala nedirnuta.
„To mi je bio jedan od glavnih ciljeva za 2026. godinu u dvorani i presretna sam što sam ga uspjela ostvariti. Kad znaš koliko je dugo neki rekord stajao i da si ga ti uspjela pomaknuti, to je stvarno poseban osjećaj.“
Sljedeći ciljevi jasno su postavljeni – napad na državne rekorde na otvorenom: 50.78 na 400 metara i 23.14 na 200 metara. Promjena kluba bila je dio tog novog poglavlja. Nedavno je prešla iz Dinama u AK Zagreb tražeći stabilno okruženje koje može pratiti njezine ambicije, a kaže kako je zadovoljna tom odlukom: „Kako su moji ciljevi postajali sve veći, bilo mi je važno imati klub koji u potpunosti stoji iza mene, i organizacijski i sportski. Osjećam da imam pravu sredinu za napredak i motivaciju da nastavim raditi na sebi i svojim ciljevima.“
Najveći san? Olimpijske igre 2028. u Los Angelesu, ali i finale Europskog prvenstva te medalja na Mediteranskim igrama. Uzori za ostvarenje ciljeva su joj, kako nam kaže, svi sportaši koji ne odustaju i rade na sebi, a posebno je istaknula Usaina Bolta i Allyson Felix.
Iako joj je njoj osobno trener velika potpora, Veronika je s nama podijelila što je najteži dio njenog sporta, ali i nešto na čemu još želi raditi. „Rekla bih da je mentalno najzahtjevniji dio mog sporta nositi se s pritiskom i očekivanjima, pogotovo u disciplinama gdje stotinke odlučuju sve. U sprintu nema puno prostora za ispravke, sve se događa u nekoliko sekundi i moraš biti maksimalno fokusirana od starta do cilja. Dovoljna je jedna mala nesigurnost ili previše razmišljanja i to se odmah osjeti na rezultatu. Zato učim ostati mirna, vjerovati sebi i svemu što sam odradila na treningu. S vremenom shvatiš da bez mentalne stabilnosti nema ni vrhunskog rezultata.“
Svakako je važna i dobra rutina prije utrke, a za nju je to najčešće slušanje glazbu kada polako ulazi u svoj „mali svijet“ fokusa: „Nakon toga krećem sa zagrijavanjem, razgibavam se i odradim par kratkih sprintova da osjetim ritam. Najviše mi pomaže da mislim samo na svoju utrku i na ono što mogu kontrolirati – start i taktiku. Kad uđem u taj mentalni fokus, sve ostalo nestaje i mogu se potpuno posvetiti utrci i dati maksimum.“
U sportu, važan je i odmor, a Veronika nam otkriva kako slobodno vrijeme najviše provodi s prijateljima. Njezin idealan dan bez atletike bio bi upravo to – druženje s prijateljima, spavanje, kava i šetnja uz pokoji dobar film.
Sport i znanje – ruku pod ruku
Veronika je nedavno završila Kineziološki fakultet u Zagrebu, a to je smatrala logičnim izborom s obzirom na ljubav prema sportu. „Studij mi je pomogao da bolje razumijem vlastito tijelo, oporavak i mentalni aspekt sporta, što smatram velikom prednošću za daljnji razvoj u karijeri. Tu su i lekcije o disciplini, organizaciji i upornosti, a mislim da se jedno i drugo jako nadopunjuje i daje mi širu perspektivu i u sportu i u životu“, govori nam Veronika.
Jutarnji i popodnevni treninzi, pauza za učenje, regeneracija – njezini su dani godinama bili precizno isplanirani. Danas, kada je fakultet iza nje, može se još više posvetiti atletici, ali znanje koje je stekla ostaje velika prednost.
Prije nekoliko tjedana na UniSport Stars svečanosti, ova mlada atletičarka dobila je nagradu najbolje sportašice, ali i stipendiju Zaklade UniSport Srce. „Ta priznanja mi puno znače jer su potvrda da se trud i rad isplate, ali i motivacija da nastavim davati najbolje od sebe.“
Svakako se nadamo da će joj ova priznanja dati vjetar u leđa prema ostvarenju svih ciljeva, a do tada ona poručuje: „Vjerujte u sebe i sanjajte velike snove, sve je moguće ako ne odustaneš!“
Vito Krpan – između tatamija i ambicije
Kad je kao četverogodišnjak prvi put kročio u dvoranu, Vito Krpan nije mogao znati da će jednog dana stajati na europskom i svjetskom postolju s hrvatskom zastavom u rukama. U taekwondo je ušao gotovo slučajno – kum je roditeljima preporučio trenera koji je u to vrijeme imao vrhunske rezultate u Zagrebu. No ono što je počelo kao dječja aktivnost ubrzo je preraslo u ozbiljnu ambiciju.
Pravu ljubav prema taekwondou razvio je s 12 ili 13 godina, kada je krenuo s kadetskim natjecanjima. Tada je, kaže, prvi put sebi jasno postavio cilj – uspjeti. „Najdraže mi je kada me ponese adrenalin u borbi. Taj osjećaj mentalnog i fizičkog nadmetanja je ono što me najviše privlači.“
San koji je postao stvarnost, ali i donio nove lekcije
Godina 2021. ostat će posebno upisana u njegovoj karijeri – naslov juniorskog prvaka Europe, a potom i europsko srebro. No medalje su samo dio priče.
„Na juniorskom Europskom prvenstvu dobio sam čast otrčati pobjednički krug oko tatamija s hrvatskom zastavom. To je bio trenutak o kojem sam sanjao više od pet godina. Svaki put kad bih gledao druge kako trče, zamišljao sam sebe s tom zastavom.“ San je tada postao stvarnost.
Jedan od Vitinih najvećih uspjeha onaj je s Univerzijade Rhine-Ruhr 2025. u Njemačkoj kada je ovaj uspješni taekwondoaš osvojio broncu i tako nastavio niz taekwondo uspjeha na velikim međunarodnim studentskim natjecanjima. „Na taj uspjeh gledam kao na lijepu uspomenu pošto smo u Essenu proveli čak 10 dana i jako sam se povezao s cijelim hrvatskim timom; od sportaša, volontera do organizatora iz UniSporta. Moja posebna uspomena je pjesma “Amsterdam” kojom sam bio opsjednut tijekom cijelog natjecanja te se i danas svaki put sjetim trenutaka s Univerzijade kad god je čujem.“
Ipak, sport nikad nije ravna linija. Jedan od težih trenutaka dogodio se 2022. godine na Europskom prvenstvu do 21 godine, kada je ispao već u prvom kolu. „Bio sam ogorčen sam na sebe. Imao sam osjećaj da sam iznevjerio mnoge ljude, iako je to zapravo bila preslika mojeg razočaranja. Nisam uspio ostvariti tadašnji cilj, ali me motiviralo da još jače i kvalitetnije treniram narednih godinu dana.“
Rutina je dio uspjeha
Vito je student Sveučilišta VERN, koji ga je privukao zbog prepoznatljive tradicije i konstantne kvaliteta koja garantira primijenjivo znanje. Njegov dan počinje u 8 ujutro treningom, završava oko 15 sati, a navečer slijede predavanja, a da bi sve postigao pridržava se pažljivo isplanirane rutine:
„Moj sportski dan se sastoji od tri kraća treninga; svaki traje malo duže od sat vremena, prvi trening je teretana ili trčanje, dok su druga dva treninga taekwondoa. Prvi trening počinje u 8 ujutro, a zadnji završava u 15 sati. Taj period rezerviran je isključivo za treninge. Popodne imam nastavu na fakultetu te se moram posvetiti svojoj akademskoj obrazbi. Nekada je teže uskladiti sve pogotovo kada imam ispite, ali i mnogo natjecanja.“
Sport je svakako velik dio njegovog života, a studij ga ne sprječava u tome, već mu je velika podrška na tom putu. „Smatram da me čini kvalitetnijim i kompetentnijom osobom. Donosi mi znanja koja nikada ne bih stekao kada bih se isključivo bavio sportom.“
Velika potvrda Vitovog uspjeha u dualnoj karijeri svakako je i činjenica da je proglašen najboljim sportašem Hrvatskog akademskog sportskog saveza za 2024./2025. godinu, ali i stipendiju Zaklade UniSport Srce: „Ta priznanja mi mnogo znače jer mi daju potvrdu da netko prepoznaje moj trud i rad i odlična su inicijativa koja dodatno motivira nas amaterske sportaše koji, osim simboličnih stipendija od olimpijskog saveza, nemamo prevelika primanja niti dobit od sporta.“
Svestran mladić velikih ambicija
Osim što je hrvatski taekwondo reprezentativac, ono što sigurno niste znali o njemu je da ima veliku strast prema hrani i izradi slastica.
Svoje medalje čuva u jednom ladičaru u boravku i kutiji starih Timberlandica. Možda nađe neko posebnije mjesto ako ikada osvoji onu olimpijsku: “Moj najveći san je olimpijsko zlato.”
Iskreno priznaje da se ponekad pita hoće li ga uspjeti ostvariti, ali ambicije mu ne nedostaje. U ovoj godini cilj mu je kvalificirati se i osvojiti medalju na seniorskom Europskom prvenstvu, a desetogodišnjem sebi poručuje kratku i jasnu poruku: „Povećaj svoje ambicije.“
Izvan sporta vidi se u poslovnom svijetu. Ako jednog dana ne bude na tatamiju, kaže da bi trčao maratone ili igrao padel, ali zasad - fokus je isključivo na tatamiju.
Prije borbe, Vito ima svoju rutinu zagrijavanja i “tape-anja” koja mu pomaže da se opusti i fokusira. Također, tu mu pomaže i razgovor s trenerom, ali i samopouzdanje. „Mentalno je najzahtjevniji dio mog sporta pogledati protivnika u oči i iz njih pročitati njegove emocije i njegov sljedeći potez, no to je ključno u većini borbi.“
Svakako odmor je važan dio sporta, a Vito nam otkriva da mu je najdraže slobodno vrijeme provesti uz dobru kavu, doručak, šetnju, te prijatelje.
“Trudim se što više posvetiti oporavku pogotovo kada sam u intenzivnom ritmu natjecanja i turnira, kao i pravilnoj prehrani. To svakako zna biti veoma zahtjevno, pogotovo u mojem rasporedu koji ne ostavlja previše slobodnog vremena na raspolaganju”, završava Vito.
Dva sporta, ista poruka
Veronika i Vito dolaze iz različitih sportova, ali dijele istu filozofiju. Nema uspjeha bez discipline. Nema medalje bez svakodnevnog rada.
Njihove priče pokazuju da vrhunski sport nije samo reflektor, himna i postolje. To su rana jutra, umorne večeri, ispiti između treninga i trenutci sumnje.
Ali to su i oni trenuci kad stojiš na startu ili na tatamiju i znaš da si spreman. Kad sav trud dobije smisao.
Jedna trči prema cilju. Drugi se bori za njega. A oboje dokazuju da ambicija nema granica kada joj dodaš disciplinu.