Od Podstrane do Amerike: Priča o tihoj upornosti Tomislava Buljana
Smiren, prizeman i fokusiran, a iza toga put koji vodi od Podstrane, preko Zadra i Europe, sve do NCAA parketa i prepune dvorane The Pit. Tomislav Buljan danas brani boje New Mexico Lobosa, paralelno studira poslovnu ekonomiju i svakodnevno živi ono što mnogi sanjaju – dualnu sportsku karijeru na najvišoj razini. S Tomom smo prošli njegov put od prvih koševa do američkog sna.
Kako je sve počelo?
Tomislav je u košarkaškim krugovima od malih nogu. Njegov otac također je bio košarkaš, kasnije i trener, a Buljan ga je imao priliku pratiti na gotovo sve utakmice – bilo to u Italiji ili Hrvatskoj. U početku mu je on bio i trener: „U tom periodu otac mi je jako puno pomagao, pogotovo kroz individualne treninge, gdje me učio osnovama, radu i disciplini kako bih postao bolji igrač. To su temelji koji su mi kasnije puno značili.“
Kroz djetinjstvo je uz košarku trenirao i nogomet, ali s 15 godina dobio je priliku koju nije mogao propustiti, zaigrati za jednu od najboljih košarkaških ekipa u Hrvatskoj – KK Zadar.
S nama je podijelio i jednu anegdotu iz svojih osnovnoškolskih dana. „Igrali smo finale gradskog prvenstva osnovnih škola protiv OŠ Lučac, gdje je igrao Ivan Perasović, moj kasniji suigrač. Rivalstvo između OŠ Strožanac i OŠ Lučac uvijek je bilo veliko. Njihovi navijači su došli ispred dvorane, glasno navijali i već slavili kao da su oni osvojili prvenstvo. Mi smo na kraju pobijedili i osvojili prvo mjesto, ali ja nisam imao vremena za slavlje jer sam morao odmah ići na nogometnu utakmicu. Dok sam izlazio iz dvorane, ispred je bila velika skupina ljudi s bakljama, transparentima i kapuljačama. Okružili su me i pitali tko je pobijedio. U tom trenutku sam se stvarno prepao i rekao da ne znam jer sam žurio na nogomet. Danas mi je smiješno, ali tad nije bilo nimalo ugodno.“
Od KK Zadar do seniorske reprezentacije
U Zadar je došao sa 15 i pol godina te je dominirao juniorskom ligom, ali i 2021. postao MVP juniorskog prvenstva Hrvatske. No, promjena sredine donosi i nove izazove, a Tomo je preko noći postao odrastao, daleko od kuće „Najteže mi je bilo to što sam morao naučiti brinuti sam o sebi. Odjednom moraš znati raspolagati novcem, organizirati si raspored i naviknuti se da više nema roditelja koji su stalno na raspolaganju. Uz to, treninzi su bili puno jači i zahtjevniji u odnosu na ono na što sam dotad bio naviknut.“
No, uz pomoć suigrača, trenera, odgajatelja, ali i roditelja suigrača brzo se priviknuo i zavolio Zadar. „Prije svega, ništa od toga ne bi bilo moguće bez tadašnje ekipe koja se gradila godinama. Od trenera, suigrača, fizioterapeuta do kondicijskog trenera – kemija je bila fantastična. Osjetilo se od prve utakmice sezone do zadnje. Nismo izgubili nijednu utakmicu i stvarno smo bili klapa, i na terenu i izvan njega, pogotovo jer je većina nas igrala zajedno tri godine. Najdraža uspomena mi je osvajanje juniorskog prvenstva Hrvatske, pogotovo jer je došlo nakon 20 godina suše. Pobjeda protiv Cedevite u njihovoj dvorani imala je poseban značaj i ogroman motivacijski efekt. MVP priznanje je došlo kao šlag na kraju, ali zajedništvo i osjećaj te sezone su ono što pamtim srcem.“
Ubrzo je iz mlađih kategorija prešao u seniore. „Prijelaz iz juniora u seniore bio je ogroman skok i trebalo mi je vremena da se prilagodim. Po meni je to najveća tranzicija za mladog igrača. Igra je puno fizikalnija i brža, a treneri često ne toleriraju greške jer je svaki posjed bitan i svaka pobjeda se računa. Upravo tu sam osjetio što znači surovi profesionalizam i to me jako brzo natjeralo da odrastem kao igrač.“
Sa seniorima je odigrao i nekoliko utakmica u ABA ligi pred tisućama navijača, a Buljan se posebno prisjetio one u Štark Areni protiv KK Partizana ispred više od 20 tisuća navijača. „To je atmosfera koja ti se zauvijek ureže u pamćenje. U tom trenutku je bilo treme, ali čim sam stupio na teren rekao sam sebi: daj sve od sebe pa što bude. Igrao sam bez pritiska i stvarno uživao u atmosferi. Tek nakon utakmice sam osjetio sav adrenalin.“
2022. godine, Tomislav je dobio poziv u seniorsku reprezentaciju. „Za poziv sam saznao kada je tadašnji izbornik Aleksandar Aco Petrović došao u Španjolsku gledati utakmicu Joventuta iz Badalone. Nakon utakmice smo razgovarali o budućnosti i rekao mi je da nastavim igrati dobro te da ću biti na popisu u veljači, tijekom reprezentativne stanke.“ Debitantsku utakmicu imao je upravo u Splitu, pred svojom publikom. „Trema je postojala jer je cijela obitelj bila na tribinama i ne želiš ih razočarati, ali svaka sekunda na terenu bila je posebna. To je san svakog košarkaša i taj trenutak će mi zauvijek ostati u pamćenju.“
Danas je ovaj mladi košarkaš poznat i po svom nadimku „Air Buljan“. Sve je započeo tadašnji PR KK Zadra, Josip Begonja, koji je nadimak napisao u objavi uz jednu fotografiju, a on se zadržao sve do danas. “Prija mi, simpatično je i veže me uz lijep period karijere”, kaže Tomo o nadimku.
Iz Europe sve do Amerike
Iako tek ima dvadeset i dvije godine, ovaj mladi košarkaš zaigrao je za nekoliko klubova. Od onih u Hrvatskoj, osim KK Mislav gdje je započeo te KK Zadar, još je vrijedno za istaknuti Cibonu i Cedevitu. Osim toga, zaigrao je i europsku košarku u Španjolskoj. „To je bio moj prvi odlazak u inozemstvo. Nisam znao jezik, nisam poznavao grad ni okolinu, ali upravo tamo su mi se najviše proširili vidici europske košarke. Imao sam priliku trenirati i družiti se s Antom Tomićem i jako sam puno naučio već samo gledajući ga – lakoća igre, potezi, mirnoća i razumijevanje košarke na visokoj razini. Ta sezona me puno naučila o profesionalizmu, unatoč svim usponima i padovima.“
Prošle godine, Buljan je dobio priliku otići u SAD i zaigrati za New Mexico Lobos. Zapravo, radi se o sveučilišnoj košarci gdje osim što trenira i igra, paralelno i studira poslovnu ekonomiju. „Ovdje sam prvi put u sustavu gdje se praktički vodi briga o svemu. Uz glavnog trenera imamo sedam pomoćnih trenera i četiri student menadžera. Albuquerque je grad košarke, navijači su ludi za košarkom, dvorana The Pit je gotovo uvijek puna s oko 15 tisuća ljudi i slovi kao jedna od najtežih za igrati u cijeloj Americi. Grad se nalazi na 1.600 metara nadmorske visine, što dodatno otežava gostima.“
Iako se već s 15 godina odselio od kuće u Zadar i morao priviknuti na novu svakodnevicu, život u Americi je ponovno donio novo iskustvo i novu prilagodbu. „Ljudi ovdje žive u jako ubrzanom tempu. Puno rade i sve se vrti oko posla. Nema onog našeg opuštenog ritma, dugih kava i ručkova kao u Hrvatskoj. Hrana je također drugačija i često nezdravija jer su navikli na brzi način života i lance brze hrane, što ja kao sportaš pokušavam izbjegavati. S druge strane, ugodno me iznenadilo koliko su ljudi ljubazni i spremni pomoći, što mi je u procesu prilagodbe jako puno značilo.“
Dualna karijera danas
Kako smo već i spomenuli, Tomislav trenutno studira poslovnu ekonomiju u SAD-u, ali prije toga bio je student Sveučilišta u Zadru. Rado se prisjetio i toga kako mu je bilo igrati za UniSport Zadar, ali i na Finalsima gdje su osvojili srebro. „Prof Tonći Jerak mi je puno pomogao oko upisa i svega vezanog uz fakultet, pa je najmanje što sam mogao učiniti zauzvrat bilo igrati za sveučilišnu ekipu kad god sam uspio uskladiti obveze. Uvijek sam se odazvao jer je kao čovjek i trener stvarno fenomenalan. Htio sam pomoći i fakultetu da ostvari što bolje rezultate. Većinu momaka sam poznavao odrastajući u Zadru, pa se nije bilo teško uklopiti u ekipu. Što se tiče usporedbe s hrvatskom ligom, kvaliteta stvarno varira. Neke ekipe, poput Sveučilišta u Splitu i Zagrebu, imale su pojedince koji nastupaju u Prvoj hrvatskoj ligi ili iskusne igrače iz druge lige. Naravno, to se ne može uspoređivati s ABA ligašima poput Zadra ili Splita, ali studentsku košarku ne treba podcjenjivati. Mi smo osvojili drugo povijesno mjesto i iako je ostao žal za zlatom, svaka medalja ima svoju vrijednost.“
Za vrijeme studiranja u Zadru, često je imao dva treninga dnevno uz predavanja između, ali ipak je tu bilo i slobode i odmora između predavanja i treninga. Ipak, kako nam govori u SAD-u je sve puno strože organizirano i puno je manje slobode i prilike za predah. „Moj prosječan dan u SAD-u prilično je strogo strukturiran. Ustajem oko 7:30 ujutro jer već u 9 sati imam jutarnji trening koji traje do oko podne. Nakon toga slijedi teretana do 13 sati, zatim brzinski ručak i predavanja od 14 do otprilike 15:30. Nakon predavanja svi smo obavezni ići u atletski centar gdje pišemo domaće zadatke i radimo s tutorima koji paze da su akademske obveze pod kontrolom. Poslije toga imamo još jedan, kraći šuterski trening od 17 do 17:40. Nakon treninga dobijemo večeru i kući dolazim oko 18:30, već prilično umoran, tako da mi uglavnom ne ostane puno energije za išta drugo osim odmora i pripreme za sljedeći dan.“
Iako je raspored znatno stroži i zahtjeva se maksimalna disciplina, ističe nam kako je akademski dio puno ležerniji u usporedbi s onim u Hrvatskoj i Zadru. „Meni najviše pomaže ići dan po dan i ne razmišljati previše unaprijed. Cilj mi je svaki dan biti malo bolji nego jučer, bilo akademski ili atletski. Najteže mi padaju predavanja, ispiti i zadaće, pogotovo kad se nakupi umor, ali najveće zadovoljstvo dolazi na kraju semestra kad vidiš rezultate i shvatiš da si izdržao i onda kad si mislio da više ne možeš. Ono lijepo, što ljudi često ne vide, je i studentski život – druženje, upoznavanje ljudi iz cijelog svijeta i iskustva koja te obogate i izvan sporta.“
Konstantni treninzi i po dva do tri puta dnevno, svakako su Buljana doveli do velikog napretka. „Ništa se ne prepušta slučaju. Radi se na svim segmentima igre, šutu, driblingu, individualnim vještinama – i nije bitno koju poziciju igraš. Ako treneri vide prostor za napredak, pomoći će ti na sve moguće načine da se razviješ kao igrač. Naravno, nije lako izdržati ni fizički ni mentalno, ali ako si predan, radiš ozbiljno i slušaš, možeš izvući jako puno benefita. Taj kontinuirani rad i struktura su po meni ključni razlozi zašto sam u Americi podigao razinu svoje igre.“
Na početku sezone, u utakmici između New Mexico Lobosa i Mississippi Statea, Buljan je ostvario impresivan učinak od 19 poena, ali i 21 skoka. S tim 21 skokom, srušio je rekord New Mexico Lobosa za najviše skokova u jednoj utakmici za studenta prve godine koji je prije toga bio postavljen još 1996. godine i iznosio je 17 skokova.
„Kad sam nakon utakmice vidio statistiku, prvo sam se zapitao je li se to stvarno dogodilo i je li realno. Igrali smo protiv momčadi iz jedne od najjačih konferencija, s ozbiljnim budžetom, tako da mi je sve to u tom trenutku djelovalo nestvarno. Tijekom utakmice nisam brojao učinak. Fokusirao sam se samo na to što trebam napraviti da pobijedimo i da dam maksimum za ekipu. Rekord mi je značio jer mi je potvrdio da sam se napokon prilagodio sustavu i pronašao način da igram na svojoj razini. Pažnja mi osobno nije važna koliko pobjede. Ovaj grad živi za košarku i uspjeh momčadi, i to mi je najveći motiv.“
Planovi za budućnost
Tomo nam je otkrio i kako je veliki kolekcionar tenisica, posebno košarkaških, a iako je malo prilike za odmor i relaksaciju, najviše se opušta uz dobru hranu i film.
Upitali smo ga i što planira nakon košarkaške karijere. „S obzirom na to da imam 23 godine, trenutno mi je teško zamisliti život bez sporta jer sam praktički cijeli život u tom sustavu. Teško mi je reći u kojoj točno ulozi, ali volio bih ostati vezan uz sport i pomagati mladim sportašima koji se nađu u situacijama kroz koje sam i sam prolazio. Imao sam sreću da uz sebe imam oca koji me mogao usmjeravati, a volio bih jednog dana biti takva podrška drugima.“
Za kraj, ostavio nam je i poruku 10-godišnjem Tomislavu, ali i svima ostalima.
„Budi svoj i budi jedinstven. Budi predan radu, jer te upravo to može odvesti daleko. Nemoj se mijenjati zbog drugih ljudi i njihovih mišljenja – ono što te čini posebnim je upravo to što jesi i ono što nosiš u sebi.“