Futsal kao put, identitet i stil života Matea Mužara
Futsal je sport koji rijetko dolazi s reflektorima, naslovnicama i velikim pozornicama. Najčešće se gradi tiho – u dvoranama s novim ili starim parketima, škripu patika, uz lopte koje se ne prestaju kotrljati i igrače koji ostaju nakon treninga još “pet minuta”. Za neke je to prolazna faza, ali za one koji ostanu futsal postaje način razmišljanja, način života i svakodnevna disciplina.
Igrač Futsal Dinama, hrvatski reprezentativac i student Bernaysa jedan je od onih koji su futsal izabrali bez velikog plana, ali su mu se s vremenom potpuno posvetili. Njegov put nije bio linearan, brz ni glamurozan – bio je stvaran. Od prvog, gotovo slučajnog ulaska u dvoranu, preko stotina treninga i utakmica, do svjetskog zlata sa sveučilišnom reprezentacijom Hrvatske.
Sve je krenulo s 15 godina, u razdoblju kada futsal u njegovoj glavi uopće nije postojao kao ozbiljan sport. „Iskreno, nisam ni znao što je futsal. Mislio sam da je to mali nogomet, turniri i ništa više."
Poziv na probni trening u Futsal Dinamo promijenio je sve. U tom trenutku već je pratio Kutiju šibica i znao ponajviše tko je Matija Capar, ali nije ni slutio da će upravo on biti trener: „Kad sam došao i shvatio da mi je on trener, noge su mi se odsjekle. Bio sam klinac i odjednom sam se našao u nečemu puno većem nego što sam očekivao.“
Prvi treninzi, tempo i zahtjevi bili su šok, ali upravo tada se pojavila i prva iskra. „Shvatio sam da postoji liga, sustav, da se time može ozbiljno baviti i napredovati. Futsal sam stvarno zavolio”, prisjeća se Mateo. Prava odluka pala je kad je priključen prvoj momčadi. „Tada sam presjekao. Ostavio sam veliki nogomet i odlučio se posvetiti isključivo futsalu.“
Učenje, strpljenje i odrastanje kroz futsal
Rani ulazak u seniorski pogon donio je i brzi sudar sa stvarnošću. Trenira svaki dan, nekad i dva puta dnevno, vikendom su utakmice. „Futsal je brz, intenzivan i ne oprašta greške. Fizički je zahtjevno, ali mentalno još više. Futsal Dinamo se ustalio na hrvatskoj futsal karti, klub je koji traži samo najviše rezultate i zasigurno je da nije uvijek lagano opravdati takva očekivanja. Kao i svakom sportašu, to je ono što me veseli i ispunjuje iz dana u dan, tjera me naprijed da ostvarim najveće domete koje mogu.“
Nije sve išlo glatko, ali upravo su ti periodi najviše oblikovali njegov karakter. „Naučiš prihvatiti kritiku, poraz i konkurenciju."
A tu je i igranje pred tisućama navijača koje nosi posebnu težinu. „Pritisak postoji, ali to je onaj dobar pritisak. Igrati pred tisućama svojih navijača je motiv više da im se zahvalimo pobjedom i dobrim igrama. Koliko je pritisak nama, toliko mislim da je opet pritisak veći na gostima.”
Mateo kaže kako nema prevelike razlike u mentalietu između domaćih utakmica i gostovanja te da uživa igrati u svim dvoranama u hrvatskom futsalu. “Volim kada ljudi dođu i navijaju pa makar protiv tebe. Opet je ljepše igrati nego kada su dvorane prazne. Srećom, hrvatske dvorane se sve više pune.”
Reprezentativni put i čast koja obvezuje
Ako postoji dres koji ima veću težinu od klupskog, onda je to onaj s grbom na prsima. Za Matea reprezentacija nikad nije bila usputna stanica, već proces koji traje godinama od prvog okupljanja u mlađim selekcijama, preko putovanja, turnira i neizvjesnih popisa, do seniorske razine gdje svaki trening znači borbu za mjesto.
„Reprezentacija je najveći ponos i najveća čast. Svaki put kad dođe poziv, sjetiš se početaka i shvatiš koliko si puta morao dokazivati da bi bio tu. Osim sportskog dijela, donosi i odgovornost da budeš primjer, nosiš težinu dresa i shvatiš da igraš za nešto veće od sebe. Definitvno me je oblikovala i kao i igrača i čovjeka“, dijeli.
Put je krenuo još s mlađim selekcijama, a s vremenom su dolazili novi izazovi, jača konkurencija i veća odgovornost. “Trenutno sam na predpozivu za Europsko prvenstvo u Latviji, Litviji i Sloveniji i zadnjih godinu dana sam tu. Moje je samo da radim, dajem maksimum i budem spreman. Na popise ne možeš utjecati, ali na svoj rad možeš.“ Razlike između klupskog i reprezentativnog okruženja osjeti odmah. „U klubu imaš kontinuitet, dok u reprezentaciji dolaze najbolji iz cijele Hrvatske. Nema puno vremena za prilagodbu, moraš se odmah nametnuti, ali je ujedno gušt i privilegija.“
U svlačionici reprezentacije posebno mjesto zauzima jedno prijateljstvo koje se gradilo godinama: „Ne volim nekog izdvajati, ali ako baš nekog moram reći onda je to Jakov Hrstić još od U19. Dok smo bili mlađi igrali smo na suparničkim stranama i iskreno, strašno me nervirao. Danas smo kliknuli i pokazali da se sjever i jug mogu savršeno slagati.“
Zanimljivo, kako je Matija Capar bio prvi trener koji ga je impresionirao, današnji suigrač Tihomir Novak bio je prvi igrač koji ga je impresionirao uživo.
Dualna karijera bila je odluka koja je zahtjevala disciplinu
Dok mnogi sportaši vrlo rano sve stave na jednu kartu, on je svjesno odlučio drukčije. Paralelno s futsalom, gradio je i akademski put na Sveučilištu Algebra Bernays. Za njega nije bilo dileme oko toga hoće li studirati ili ne: “Koliko god ga volio, znam da sport nije vječan i da jednog dana stane. Uvijek treba razmišljati što će biti nakon one sportske karijere jer one ne traju ne znam do kad i zbog toga vodim brigu da opet mi ostane nešto iza sporta.”
Balansiranje fakulteta i profesionalnog sporta nije bilo jednostavno. Dani su često izgledali isto jutarnji treninzi, predavanja, popodnevni treninzi, utakmice, putovanja. Ključnu ulogu u svemu imala je podrška fakulteta: „Od tete Helge u referadi pa do svih profesora i dekana na Bernaysu – svi su imali razumijevanja za moje sportske obveze i puno su mi izlazili u susret. Imam samo riječ hvale za njih i zasigurno puno toga dugujem njima. Ja se nadam da sam svojim sportskim igrama za fakultet ipak na neki način to vratio, osvojili smo dosta odličija.”
Danas je diplomski rad pred samim krajem. „Pišem diplomski rad i uskoro i to poglavlje završavam. Na to sam jako ponosan”, kaže Mateo.
Dualna karijera naučila ga je organizaciji, odgovornosti i planiranju – vještinama koje ostaju i kad lopta jednom stane.
Studentski sport: temelj koji često ne vidimo
Ako postoji sustav koji je dao ogroman doprinos razvoju hrvatskog futsala, onda je to studentski sport. Iako često u sjeni, upravo su studentske lige bile mjesto gdje su se formirali mnogi današnji seniorski igrači u posljednjih petanest godina (i više).
„Studentski futsal je savršena prijelazna faza između juniora i seniora i odlična odskočna daska. Nakon juniora često nemaš gdje igrati ozbiljne utakmice i tu akademski sport popunjava prazninu”, započinje Mužar.
„Mislim da je studentski sport itekako pripomogao tome da je futsal danas tu gdje je, većina igrača (neću reći svi, ali većina) koji se bave futsalom su studenti i prolaze kroz studentska natjecanja. Igramo za učilišta, ne prekidamo kontinuitet natjecanja jedni protiv drugih nakon juniora i tu se zna profilirati dosta igrača koji koji danas imaju važnu ulogu u hrvatskom seniorskom futsalu tako da mislim da je hrvatski futsal dosta duguje akadenskom sportu. Kada se i maknemo od igrača, u cijelom tom sustavu ima puno ljudi, bivših sportaša koji i danas razvijaju taj naš futsal, a da ne govorimo koliko je studentski sport pridonio popularnosti u medijima.”
Kvaliteta hrvatskog studentskog futsala nije vidljiva samo unutar granica zemlje. Osim što je bio državni prvak i europski doprvak 2023. godine, Mateo je član hrvatske studentske futsal reprezentacije koja je prije dvije godine u Šangaju osvojila naslov svjetskog prvaka. Uspjeh koji je mnogima zvučao kao senzacija, ali ne i onima koji su bili dio te priče.
„Mi smo potajno vjerovali da možemo napraviti nešto veliko. Osjećaj u ekipi je bio takav od prvog dana."
Hrvatska je i ranije imala nastupe na svjetskim sveučilišnim prvenstvima (jednom smo završili deseti), ali ovaj put generacija je otišla korak dalje: “Igrali smo protiv najvećih svjetskih futsal nacija i mogu reći da se razlika naših igri najviše vidi u tempu, taktici i činjenici da oni s futsalom kreću jako rano. Kod nas se većina igrača uključi s 14, 15 ili 16 godina, dok se u Portugalu ili Španjolskoj trenira od malih nogu."
Unatoč tome, Hrvatska je pokazala da znanje, karakter i zajedništvo mogu parirati sustavima koji postoje desetljećima. Upravo ta kombinacija – talent, inat i timski duh – obilježje je studentskog, ali i hrvatskog futsala. Mateo nam je povukao paralelu između Svjetskog sveučilišnog futsal prvenstva u Kini te Svjetskog futsal prvenstva u Uzbekistanu, na kojem je bio s hrvatskom reprezentacijom: “Bila je velika čast i privilegija biti dio i jednog i drugog i zasigurno je da ću se uvijek s lijepim uspomena prisjećati svega toga. Što se tiče Svjetskog prvenstva u Uzbekistanu, nisam upisao minute, ali sam bio svojevrsna zamjena i iz prve ruke mogao biti uz igrače koje sam do jučer gledao na YouTube-u. Na sveučilišnom prvenstvu u Kini sve reprezentacije manje-više slale su igrače koji su već sada i seniorski reprezentativci ili će to postati, a na oba natjecanja momčadi u svojim redovima imaju velike stručnjake za trenere te se njihove igre ne razlikuju ništa pretjerano."
Ipak, kaže, rezlika između male Hrvatske i velikih reprezentacija postoji: “Mi smo više “uličari” s loptom, tehnički jaki, kreativni. Dok su oni ispred nas više u trkačkom i taktičkom smislu. Upravo nam to još malo fali da bismo stalno bili u svjetskom vrhu. Treba reći da se hrvatski futsal jako razvija na svim razinama i nismo daleko, ali da bismo se zadržali na samom vrhu, treba još rada, profesionalizacije i ulaganja. Klubovi moraju ulagati u akademije, trenere i razvoj mladih. Igrači dolaze iz akademija, a sve počinje od trenera. Moramo živjeti futsal – za doručak, ručak i večeru. Samo tako možemo zajedno biti konkurentni svima.”
Šangaj će mu ostati u pamćenju ne samo po medalji, već i po trenucima koji sport čine posebnim. Jedan od njih prepričava se i danas.
“Cimer Ante Piplica i ja bili smo na osmom katu hotela i prije četvrtfinala s Portugalom čekamo lift da se spustimo na recepciju i pjevamo “We are the champions” (Queen) iz sveg glasa. U tom trenutku se lift otvori – pun portugalskih igrača i trenera. Gledaju u nas, mi drečimo i dalje, počnu se smijati oni, počnemo mi s njima i uđemo na kraju u lift, do dole je nastala neugodna tišina…poslije su Portugalci dobili četiri komada, mi smo prošli dalje i eto, to je neka uspomena koje Piplica i ja vrlo rado sjećamo.”
Život izvan parketa: male stvari koje drže ravnotežu
Kad se ugase reflektori i lopta prestane kotrljati, ostaje onaj tiši dio svakodnevice. I dalje student, partner i prijatelj, naviknut na ispunjene dane i rijetke slobodne trenutke. Kad ih uhvati, najčešće ih provodi s curom i ljudima koji su uz njega od samih početaka.
„Kad imam slobodan dan, bitno mi je samo da sam s ljudima koji mi znače.“
Nakon utakmica najviše mu pomažu masaža i sauna, mali rituali koji vraćaju tijelo i glavu u ravnotežu. Na putovanja s ekipom uvijek nosi tri stvari: tenisice, neseser i karte za belu - detalj koji puno govori o navikama, atmosferi u ekipi i potrebi da se i u ozbiljnom sportu zadrži doza opuštenosti. Mada, opuštanje rijetko znači mirovanje. Bela je stalni suputnik, baš kao i tenis ili stolni tenis, jednostavne stvari koje vraćaju ravnotežu nakon napornih tjedana.
Prije utakmica, zadnja stvar koju pogleda na mobitelu nije taktika ni statistika. „Provjerim je li mi netko poželio sreću. Svima odgovorim“, dijeli Mateo.
Iako je još usred karijere, svjestan je da sport ima rok trajanja. Upravo zato razmišlja unaprijed, bez žurbe i velikih obećanja, s nogama na zemlji. „Vidim se u futsalu. Možda kao trener, možda u nekoj drugoj ulozi. Danas bih rekao trener, ali nikad ne znaš kamo te put odvede.“ Jedno je sigurno – sport ostaje dio njegova identiteta. Futsal mu je dao ritam, disciplinu i jasne ciljeve, ali je uzeo i dio privatnog vremena. „Dao mi je jako puno, ali i uzeo. Propustio sam neka druženja, neka privatna događanja. Žao mi je ponekad, ali sve je to bila svjesna žrtva za viši cilj.“
Sport ga je naučio upornosti, organizaciji i prihvaćanju poraza: „Ništa ne dolazi preko noći. Iza svakog uspjeha stoji puno neuspjeha i pokušaja”, kaže. Kad se podvuče crta, sve lekcije, trofeji i medalje nisu ono što ostaje najdulje. „Najviše ću pamtiti druženja, zezancije i ljude. Na primjer, prvo što mi sada pada na pamet jesu Finalsi gdje zbilja upoznaš mnoge ljude i s nekima od njih postaneš onaj prijatelj kojeg možeš uzajamno nazvati bilo kad ako bilo što treba. Lijepe stvari i prijateljstva je nešto što sport, a posebice studentski nudi.”
Važnim smatra i to što su studentske lige otvorene svima od profesionalaca do rekreativaca. „To je čar studentskog sporta. Svi igraju zajedno. Studentski sport nije samo mjesto gdje se pobjeđuje i gubi, on je prostor u kojem nastaju uspomene, prijateljstva i priče koje ostaju i dugo nakon posljednjeg zvižduka."
Za kraj, Mateo je poslao jednostavnu, ali snažnu poruku desetogodišnjem sebi: „Slušaj sebe. Budi uporan. Ne odustaj, čak i kad je teško."
"Ako me bar malo posluša bit će dobro" - završava Mateo kroz smijeh.
