UniSport priče: Lea Vukoja između tatamija i glave koja pobjeđuje
U svijetu sporta najčešće vidimo medalje, pobjede i postolja. Rjeđe vidimo ono što im prethodi — proces, sumnje, padove i unutarnje borbe. Upravo taj nevidljivi dio sporta je oblikovao Leu Vukoju, karatisticu s europskim i svjetskim uspjesima, ali i studenticu psihologije koja sve više razumije koliko je snaga uma ključna za svaki rezultat.
Od dječje igre do europskog zlata
Leina priča ne počinje velikim planovima, nego sasvim spontano – uz stariju sestru. „Imala sam četiri godine i više je bilo ‘kud starija sestra, tud i ja’. Tako sam završila na tatamiju, uz sestru Aju. Na kraju je ispalo da je to bio jedan od boljih ‘slučajnih’ izbora u mom životu“, prisjeća se.
Ono što je krenulo kao dječja znatiželja s vremenom je postalo važan dio njezina identiteta. Ipak, karate ne opisuje samo kao ljubav, nego kao proces koji ju je najviše naučio strpljenju.
„Sport me naučio da uspjeh ne dolazi preko noći. Treba puno vremena, uspona i padova da bi shvatio da ideš naprijed i stvari idu na bolje.“
Prekretnica se dogodila s 15 godina, na njenom prvom Europskom prvenstvu u Sofiji, gdje je osvojila zlato i promijenila način na koji gleda na sebe i svoj potencijal: “Iskreno, tek tada mi je ‘kliknulo’ da možda mogu napraviti nešto više.“
Što se krije iza svake medalje?
Iako ima bogatu kolekciju odličja, Lea priznaje da neke medalje nose posebnu težinu - ne zbog sjaja, nego zbog puta koji je prošla do njih: „Ekipna bronca sa Svjetskog prvenstva u Budimpešti mi je možda i najemotivnija, ali i najteža. Imale smo težak ždrijeb, bile smo mlade, ali smo se stalno međusobno motivirale.“
Upravo u takvim trenutcima vidi se ono što publika često ne primijeti, priču iza svakog uspjeha. Ponekad se najveće pobjede događaju onda kada ih najmanje očekuješ. „Sa 17 godina pobijedila sam protivnicu koja je bila aktualna pobjednica Olimpijskih igara mladih. Samopouzdanje mi na početku nije bilo veliko, ali čim sam povela — sve se promijenilo.“
Premda više odabire vlastiti instinkt od trenerovog savjeta, Lea nikako nije zaboravila njegovu podršku i motivaciju tijekom tog meča. „Uz njega sam imala osjećaj da mogu pobijediti bilo koga u svojoj kategoriji.“ Velik dio svakog sporta je osim fizičke spremnosti i mentalna, a kao posebnu trenerovu vrlinu istaknula je što je znao kako joj rasteretiti očekivanja i pritisak. Podijelila je s nama i što je iz trenerovog pristupa naučila. „Zbog toga sam s vremenom počela turnire doživljavati više kao igru nadmudrivanja s protivnikom - što u suštini sport i je. Problem je što vremenom i sve većim ulaganjem to često zaboravimo pa time i pritisak krene rasti.“
Upravo su medalje ono što joj kasnije ostaje kao podsjetnik na, kako bi ona rekla, neponovljiv osjećaj na koji se naježi kad se sjeti nekih pobjeda i trenutaka koji su je doveli do te medalje. „Sama činjenica da se rad i trud nakon toliko teških treninga, mentalnih prepreka pogotovo i dugih priprema isplatio, čisti je dokaz do kakvih rezultata vode ustrajnost i disciplina.“
I dok cijeni ekipne uspjehe, priznaje da individualni rezultati nose posebnu težinu. „Ipak je karate individualni sport pa moram reći da je i individualni uspjeh nešto čemu teži svaki karatist. Na kraju, samo ta osoba istinski zna što je sve morala proći da bi došla do tog rezultata. Ekipni nastup također ima svoje predivne strane; dijeliti uspjeh s drugima i zajedno prolaziti kroz sve izazove je stvarno neprocjenjivo, ali individualni uspjeh ipak nosi posebnu težinu i osobno zadovoljstvo koje je teško usporedivo s bilo čim drugim.“
Najteže borbe događaju se u glavi
Uz vrhunski sport, Lea paralelno gradi akademsku karijeru. Studira psihologiju na Sveučilištu u Rijeci i sve više povezuje teoriju sa sportskom praksom. Kako je napredovala kroz kategorije, Lea je shvatila da razliku više ne čini samo fizička priprema.
„U seniorskoj konkurenciji svi treniraju jednako puno i fizička spremnost se sve više izjednačava. Ono što na kraju radi razliku je ‘glava’; nošenje s pritiskom i očekivanjima, smirenost u ključnim situacijama te kontrola misli samo su neki od brojnih faktora.“
Fakultet joj je svakako pomogao da bolje razumije sebe kao sportašicu. „Uz fakultet radila sam paralelno i sa sportskim psihologom duži period i stvarno sam vidjela veliki napredak u mojoj percepciji života općenito, a kasnije i sporta naravno. Mislim da mi je to donijelo jednu novu razinu sigurnosti u sebe, ne samo kao sportašici nego i osobi.“
Jedna od tema o kojoj otvoreno govori je mentalno zdravlje sportaša — nešto što se još uvijek često zanemaruje. „Očekivanja i pritisak okoline znaju biti veći od samog natjecanja. Ne smijem zaboravit napomenut i da su u karateu kategorije podijeljene po težini, tako da određeni sportaši moraju skidati i kile, što je također jedna vrsta borbe sa sobom i svojom samokontrolom. Uz to, ne smijem zaboraviti ni sve propuštene trenutke s obitelji i prijateljima jer smo skoro svaki vikend po turnirima. Sve to pokazuje da vrhunski sport nije samo medalja, nego svakodnevni izazovi i rast, koje nitko drugi osim nas samih ne može u potpunosti razumjeti.“
I sama se našla u situacijama u kojima je htjela odustati. Velik pritisak u sportu, nekoliko puta doveo ju je do toga da je u nekim periodima bila samo fizički prisutna na treninzima, ali glavom i energijom potpuno odsutna: „Konstantan tempo treninga i turnira doveo me do kroničnog umora i, u jednom trenutku, potpune ravnodušnosti prema sportu koji inače volim. Burnout je, po mom mišljenju, puno češći nego što se priznaje, ne samo u sportu, nego i općenito, a još uvijek se o njemu premalo govori.“
Lea je svakako na vrijeme primijetila problem te pronašla rješenje koje možda nije bilo lako, ali je bilo nužno. „Uzela sam malo dužu pauzu, odlučila smanjiti broj treninga i slušati sebe i svoje tijelo. Stvarno vjerujem u ono kad se kaže ‘kvaliteta a ne kvantiteta’. Uz to samo bih još htjela nadodati da odmor i oporavak nije nešto što moraš zaslužiti i sa čim ćeš se ‘počastiti’, nego potreba bez koje stvarno nema dugoročnog napretka.“
Između faksa i treninga – život bez pauze
Gotovo cijeli svoj život, Lea balansira i sport i školovanje. Zahvaljujući tome, karate ju je kako kaže najviše naučio disciplini i organizaciji vremena. „Kad imaš treninge i druge obaveze, nema puno prostora za odgađanje i vremenom naučiš da, ako sada ne sjedneš i ne naučiš za sutrašnji ispit, kasnije jednostavno nećeš imati kada. Trebalo je vremena da uđem u taj ritam, ali kasnije je postalo puno lakše.“
Često joj se znalo događati da bi učila na pripremama, ali i turnirima i putovanjima – „Kad ti je raspored pun, počneš puno svjesnije birati kako želiš i s kim želiš provoditi svoje vrijeme i na kraju ga i više cijeniš.“
Nažalost, smatra kako danas još uvijek velik dio sportaša ne posvećuje dovoljno pažnje svom mentalnom zdravlju, ali vjeruje da se situacija polako mijenja. „Iz osobnog iskustva izdvojila bih očekivanja i pritisak okoline; od strane trenera, roditelja, prijatelja koji su često jedan od najvećih izvora stresa za sportaše, ponekad i veći nego samo natjecanje. Ako se ta očekivanja ne ispune, dugoročno može dovesti do osjećaja manje vrijednosti, još veće anksioznosti ili pada samopouzdanja. Zato je važno pričati o tome i normalizirati sportašima da nisu jedini koji se tako osjećaju i da je to sasvim u redu.“
Posebno ističe važnost rada na mentalnim vještinama, poput vizualizacije.
„Vizualizacija je jedna od najkorisnijih tehnika. Mozak ne razlikuje stvarnu i zamišljenu situaciju, što može pomoći u pripremi za natjecanje. Ako svaki dan izdvojim 10 minuta zamišljajući istu situaciju u glavi, primjerice da sam pobijedila na turniru, mozak to vidi kao da se već dogodilo. Što detaljnije vizualiziramo; i zvuk, dodir, broj sekundi do kraja na semaforu, itd., to nam više pomaže u smanjenju stresa i povećava osjećaj kontrole kada stvarna situacija/turnir dođe. Stalnim zamišljanjem naš mozak polako uči kako reagirati, pa kad stvarni nastupi ili situacije dođu, već smo pripremljeni.“
Studentski sport = manje pritiska, više gušta
Kao članica Sveučilišta u Rijeci, Lea je ostvarila i velike uspjehe u studentskom sportu, uključujući naslov europskih prvakinja na Europskom sveučilišnom prvenstvu u borilačkim sportovima 2023. godine. 
Jedan trenutak posebno pamti: „Zagrijavanje prije finala — smijale smo se i bile potpuno opuštene. Mislim da nas je upravo to dovelo do zlata.“
Napominje kako je to natjecanje došlo nakon svih „velikih“ natjecanja poput Premier lige i Europskog prvenstva pa su osjećale puno manji pritisak i uživale u svakom trenutku. „Osim toga, jedna od ljepših stvari oko EUSE-a je to druženje i upoznavanje drugih studenata-sportaša. Svi smo tu negdje slični, prolazimo iste izazove – balansiranje faksa, treninga, natjecanja pa se baš lako povežeš.“
Ipak, predstavljati fakultet nosi dodatnu odgovornost. „Drugačiji je osjećaj jer predstavljaš ekipu s faksa i ljude s kojima si svaki dan.“ Iako osjeća manji pritisak na studentskim natjecanjima, ali tu je i dalje natjecateljski duh. „Tri riječi kojima bih opisala studentski sport su definitivno tim, energija i gušt.“
Lea je kao dio ženske karate ekipe osvojila i UniSport Stars nagradu Hrvatskog akademskog sportskog saveza za najbolji ženski kolektiv u toj akademskoj godini. „Ta nagrada nam je stvarno bila jedna lijepa potvrda svega što smo gradile i prošle zajedno kroz sezonu. Uložile smo puno truda i vremena, tako da je baš lijepo vidjeti da je to netko prepoznao.“
Unatoč velikom broju medalja i priznanja, Lea ističe kako joj to daje motivaciju za dalje, ali i da vidi da ima prostor za napredak i da još može puno toga dati sportu.
Lea izvan tatamija
Izvan sporta, Lea je — kako sama kaže — ista osoba, samo „malo manje ozbiljna i malo više brzopleta“. Opuštaju je jednostavne stvari: more, druženje, filmovi i male svakodnevne radosti.
U budućnosti se vidi i dalje u sportu, ali u drugačijoj ulozi: „Voljela bih se baviti sportskom psihologijom i pomagati sportašima.“
Kako smo već spomenuli, Lea polako kraju privodi studij psihologije, a trenutno je u procesu pisanja diplomskog rada. Rad joj se bavi načinom na koji ljudi u sportu dolaze do određenog statusa u timu kroz dvije strategije – ugled (zbog prijašnjih medalja i uspjeha) ili dominaciju (dolazak do visokog statusa zbog nametljivosti ili čak agresije). „Zanima me kako te dvije strategije utječu na mentalno zdravlje sportaša. Osim toga, zanima me igraju li ulogu u tome 3 osnovne psihološke potrebe svake osobe, a to su osjećaj povezanosti s drugima u ekipi, osjećaj kompetentnosti i autonomije, tj objašnjavaju li te 3 potrebe zašto neke strategije imaju pozitivne, a neke negativne efekte. Ukratko kroz istraživanje želim dobiti bolji uvid u to kako te dvije strategije utječu na njihovo psihološko funkcioniranje.“
Za samo istraživanja potrebna joj je i pomoć drugih studenata pa vas ovim putem potičemo da se odazovete. Potrebno je ispuniti upitnik o svojim iskustvima u sportu – kako se ponašate, osjećate i kako doživljavate sebe u grupi.
Na kraju, kad se podvuče crta, Lea jasno zna što joj je najvažnije. „Voljela bih da me ljudi pamte po lijepim uspomenama. Medalje su lijepe, ali uspomene traju duže.“
Možda upravo u toj rečenici leži srž njezine priče — priče u kojoj rezultat nije jedino mjerilo uspjeha. Jer iza svakog zlata, bronce ili pobjede stoji nešto puno veće, a to je proces. A Lea je jedna od sportašica koja ga ne pokušava preskočiti, nego razumijeti. Zato za kraj poručuje – „Sjeti se uživati dok si zauzet/a preživljavanjem.“
